Koliko puta moram reći NE prije no što me poslušate

Pripremam trudnicu na porod u rodilištu i kažem joj da mora vježbati kako reći NE. I da će, ako nešto ne želi, barem tri puta morati odbiti. Ona kima glavom, ali shvaća to olako.

Razumijem je, ona nema to iskustvo. Ne zna da je katkad i nakon što tri puta kaže da ne želi drip neće shvatiti ozbiljno i opet će je pitati, nagovarati ili ucijeniti. 

Prečesto, neki se postupak jednostavno izvede na ženinom tijelu, bez razmišljanja, kao da ona nije ni prisutna. Uvest ćemo venski put.

Urezala mi se Jasminina rečenica koju mi je nedavno rekla: "Ne mogu vjerovati da sam ikome dala da radi nešto na mom tijelu, ne samo na prošlom porodu, nego ikad u životu!".

U vrtlogu svega što se događa oko nas, žena koje se boje ići u rodilište, onih koje to odbijaju, iskustava na porodima, jedna mi se rečenica vrti i vrti u mislima:

Kada će se naše NE uzeti zaozbiljno?

Kada će žena moći doći na pregled i porod, odbiti nešto i da to bude kraj rasprave?

Jedna žena zbog krvarenja dolazi u rodilište, 6. tjedan je, možda nema otkucaja jer je još rano, a možda jer beba više nije živa. Ginekolog najavljuje da "ćemo mi to riješiti" za dva dana kada opet dođe na kontrolu ako beta ne bude značajno veća i ako ne bude otkucaja. Ostat će na kiretaži. TO ćemo RIJEŠITI. Nitko je nije pitao želi li to, je li spremna oprostiti se od svoje bebe?

Ili trudnica koja dolazi na preglede u rodilište u posljednjim tjednima, a ginekolog joj kaže "Da niste prvorotkinja, već bi mi vas porodili, ali čekat ćemo još malo". U 38. tjednu! On, nju, porodio. 

Ono što vidim kad promatram odnos osoblje – trudnica na pregledu, u rodilištu ili na ginekologiji je odnos odrasla osoba – dijete.

I u tome su krive obje strane. Krivo je i društvo, naša kultura i obitelj koji su nas žene učili da budemo dobre i poslušne djevojčice, da ne plačemo jer smo onda ružne i da ne ljutimo starije od sebe. 

Krivi smo i jer smo apsolutnu moć i autoritet u porodu dali liječnicima i struci, a ne ženi koja rađa svoje dijete.

Dali smo medicini veći glas od ženinog, kao da medicina nikada ne griješi. Kao da nebrojen broj štetnih postupaka "moderne" medicine nije bačeno pod tepih i zaboravljeno, poput rendgenskih snimki trudnica za praćenje trudnoće. Možda ćemo jednog dana shvatiti kakvu štetu činimo svakog dana, svakog sata davanjem dripa skoro svakoj trudnici u rodilištu.

"Molim vas, ja ne bih..."

S trećerotkinjom sam u rodilištu, dva puta je rodila uz drip i zna da ga ne želi.

Bez pitanja dopušta li da joj se da drip, oko nje započinju pripreme: donosi se aparat, donosi se vrećica s tekućinom, braunila je već u ruci. Uz nju sam i podsjećam je na njene želje.

Pita zar baš mora dobiti drip, odgovor je da bi bilo dobro jer će roditi brzo. Moli da joj se ne da.

Mlađa primalja je malo zbunjena, odlazi i šalje drugu primalju. Dolazi draga žena žena koja ljubazno opet pita mamu zašto želi odbiti drip, a ona joj objašnjava da je dva puta u mukama rađala s dripom i ne želi ga. Pitaju ginekologinju može li odbiti, nije sretna s time. Primalja odlazi, vraća se ponovno, sjeda preko puta kreveta i objašnjava mami da su umjetni trudovi isti kao prirodni, samo što ne dolaze kao val, nego dođu naglo i drže dok ne prođu, zato više bole, ali sve ostalo je isto.

Mama kaže da zna i da nije isto. Moli da joj se ne da drip.

Nakon tri sata, otvorila se za 4 centimetra, ginekologinja dolazi i kaže da joj se da 8 kapi dripa i dolantin (lijek na bazi morfija kako bi joj "omekšao" cerviks).

Mama sada već u jakim čestim trudovima opet kaže da ga ne želi, pita zašto ga treba. Nema drugog objašnjenja nego da će brže roditi, ali mama odbija. Ginekologinja nezadovoljno odlazi, vraća se s papirom koji mama mora potpisati da odbija preporučenu terapiju. Dolantin je dobila. Kada vide da je bodrim da može i bez toga, pitaju me jesam li ja ikad rodila. Vječiti argument.

Koliko puta je ta žena rekla "ne"? Niti sama više ne znam, ali vjerojatno više puta no što sam tu napisala.

Kada kažem da žena mora tri puta znati odbiti nešto što ne želi zapravo mislim desetak puta, s jednakom čvrstinom i uvjerenjem kao kada sjedimo i pričamo o tome uz čaj. Bez trudova, bez boli, bez hormona. 

Jezik ucjene za dobre djevojčice

Možda će žena odbiti i treći put intervenciju, nježno, napola moleći da joj se ne napravi jer to je jedini način koji sam do sada vidjela. Možda će tu stati rasprava, ali možda će tek početi. Pa zašto gospođo, pa dajte, pa to je za vaše dobro, pa brže će biti gotovo, pa gužva je… I meni najomiljeniji: "Ja bih radije da vi to uzmete/mi to napravimo".

Nekad promatram način na koji razgovaramo s curicama, stalno te emocionalne ucjene. "Ako ne pojedeš to, baka će misliti da je ne voliš", "Ako mi ne daš pusu, ja ću biti tužna".

Nedavno sam u telefonskom razgovoru osvijestila jedan takav svoj okidač. Gospodin nije mogao pojmiti da je zahtjev o kojem govorimo već odobren te je postajao lagano uznemiren. U tom trenutku, da spriječim eskalaciju, rekla sam mu:

"Zašto se ljutite na mene?"

Grlo mi se iste sekunde stisnulo, na oči navrle suze, pluća zadrhtala. 

Odgojene smo da ne smijemo naljutiti autoritet. Možda je to naš način preživljavanja u ovom muškom, patrijarhalnom svijetu. U rodilištu to programiranje dolazi do izražaja još više. U kombinaciji s jednim drugim ženskim mehanizmom preživljavanja pod adrenalinom TEND & BEFRIEND (npr. Štokholmski sindrom), mi smo razoružane.

Uvijek se sjetim drage kolegice koja mi je prepričavala pripremu za porod s jednom Amerikankom. Kolegica je pričala na hrvatskom, a klijentica na engleskom, a kako obje razumiju drugi jezik, sporazumijevale su se tako. Problem je nastao kada je kolegica počela objašnjavati ženi da u rodilištu može odbiti sve intervencije koje ne želi, da ona ima prava u porodu te da smije reći ne. Klijentica je ostala zbunjena i pozvala muža da joj prevede na engleski jer nije razumjela zašto joj to govori. Kada su svi bili na čisto o čemu pričaju, žena je rekla:

"Pa naravno da smijem reći ne! Kako drugačije?!"

Žene, budite ta Amerikanka.

Vježbajte na pregledima već sada reći NE (vaginalnim pregledima, prečestim ultrazvucima, testovima koje ne želite) kako biste naučile ravnopravno komunicirati sa osobljem.

Ne, nećete znati odbiti nešto ako niste informirane, niste to uvježbale i nemate jako čvrst razlog zašto nešto ne želite. Ako se pitate što smijete odbiti, SVE "smijete" odbiti. Ali vaše NE vi prve morate početi cijeniti kako bi ga i drugi cijenili i shvatili ozbiljno.