Iz njegove perspektive: Porod jednog oca

U današnje vrijeme očevo prisustvo porodu je postalo uobičajeno, a samim time se iskristalizirala nova uloga, uloga u samom porodu koja je možda uloga sporednog lika, ali nikako nevažna i nikako zanemariva.

Prvenstveno očevi, podijelit ću s vama svoje iskustvo i kaos koji sam osjećao iznutra, a sve s ciljem da vam bude lakše nađete li se u sličnoj situaciji, jer danas mislim da je taj kaos normalna pojava i kaos se smiri, a ostane pozitivno iskustvo za cijeli život.

Jesam li spreman?

Prije svega, biti na porodu? Nisam dvojio. Ako već imamo mogućnost doživjeti najčarobniji trenutak koji nam život može pružiti, a to je biti tu za dolazak nove, moje i naše, osobe na svijet i uz to pružiti ženi podršku u jednako čarobnim, ali vrlo teškim trenucima za nju – po meni je odgovor bio očit.

Ne bih ulazio u prednosti i nedostatke prisustva oca na porodu, tu u cijeloj priči postoji i individualni faktor i po meni nema krivog ili pravog odgovora na pitanje treba li otac biti uz majku tijekom poroda. 

Kad mi je žena zatrudnila, štreberski smo se pripremali za porod i dolazak prinove. Ne na neki opsesivan način, ali na način da smo željeli biti informirani i spremni na događaje ispred nas. Sastali smo se s primaljama na jednom od dana otvorenih vrata bolnice, prisustvovali radionicama na temu poroda, upoznali divne ljude i divne predavače.

Osjećao sam se spremno, mislio sam da znam sve i da me ništa ne može iznenaditi. Spreman da ženi budem puna podrška tijekom poroda, spreman da zajedno to dijete donesemo na svijet.

Naravno da nisam bio spreman.

Zapravo, jesam, ali nisam. Tijekom cijele njezine trudnoće, kad god bih razmišljao o porodu, razmišljao sam o njezinom porodu. Ni u jednom trenutku nisam razmislio što to znači za mene, kako ću se ja osjećati, kako ću doživjeti i preživjeti cjelokupno iskustvo.

Žena rađa!

Većinu poroda osjećao sam se potpuno nemoćno i to mi je bilo najgore.

Nemoćno da pomognem svojoj ženi koju trudovi iscrpljuju sve više i više i ne postoji ništa što mogu učiniti da to prestane. Naravno, bio sam tu za nju, masirao je, pridržavao, davao sve od sebe da joj olakšam, ali ti prokleti trudovi su se stalno vraćali, sve jači i jači, a ja sam se osjećao sve nemoćnije i nemoćnije.

Ispred sebe imam osobu s kojom dijelim život, spreman za nju učiniti bilo što i – ne mogu! Siguran sam da nju upitate danas jesam li joj pomogao odgovor bi bez zadrške bio: "Da!", međutim to nije ono što sam osjećao tad.

Danas kad razmišljam unatrag vjerojatno je ona u pravu. Znam da sam dao svoj maksimum i na kraju dana je to ono što se broji. Tada, na licu mjesta, nisam to mislio ili nisam mogao uopće razmišljati o tome, bio sam potpuno fokusiran na dobrobit svoje žene.

Svako malo bih se ulovio u spletu razmišljanja:

I odmah nakon toga krivnja:

Pa onda opet trudovi i opet se sve raspline osim njezine patnje koju grozničavo pokušavam olakšati.

I tako u krug. Satima. Djelovalo je kao da dani prolaze, trajalo je beskonačno. Ona mi je poslije ispričala da je osjećala da se i ja grčim kad bi nju ulovili trudovi. U tom trenutku toga nisam bio svjestan. Zapravo ispada da sam na nekoj empatijskoj razini proživljavao sve što ona proživljava samo bez fizičke boli.

Gotovo je

Jednom, nakon beskonačnih 17 sati, kad je žena konačno rodila i kad sam prvi put ugledao svoje dijete teško mi je uopće opisati osjećaje koji su me preplavili.

Bilo je tu svega: neizmjernog ponosa prema njoj koja je to dijete iznijela i donijela na svijet, ljubavi prema njoj i djetetu, ponosa koji samo očevi znaju (mada, ruku na srce, i nismo neki teret iznijeli (barem u trenutku rođenja djeteta)).

I još jedan osjećaj koji je bio jači od svih ostalih – osjećaj olakšanja. Olakšanja jer je gotovo, olakšanja jer nju više ne boli, olakšanja jer više ne mora vući trbuh sa sobom, ali i osjećaj "sebičnog" olakšanja – moja je sporedna uloga u ovoj predstavi gotova.

Dvije godine kasnije

Često me ljudi upitaju kako mi je bilo i zapravo mi je vrlo teško dati smislen odgovor.

Radi se o tome da mi je teško prenijeti to iskustvo osobi koja nije prošla isto. Nekad se zanesem pa me žena poslije "opere" da prestanem strašiti ljude, pogotovo buduće roditelje. Ni u jednom trenutku nemam namjeru nekoga prestrašiti, pogotovo zato što smatram da je to iskustvo za mene bilo vrlo vrlo pozitivno, jednostavno me ponese priča kad se počnem prisjećati iskustva i vidim kako slušatelju s druge strane može biti previše svega odjednom.

Ali ja sam se osjećao točno tako – previše svega odjednom.

Previše kontradiktornih osjećaja, previše nelagode, a opet s druge strane osjećao sam da je tada i tamo točno gdje trebam biti. Ono što sam zaključio s vremenom jest da je to jedna od najtežih stvari koje sam u životu napravio, ali sigurno najljepša.

A onda sam shvatio, to je isti ili barem sličan odgovor koji daju žene ih pitate za njihov porod. I da se vratim na misao s početka, nisam razmišljao o tome što će to značiti za mene. Sada, dvije godine kasnije kad ovo pišem, postaje mi jasno da je to bio i porod jednog oca. Najteži i najljepši.